piše: Dijana Stilinović
grafema
Blog
četvrtak, kolovoz 30, 2012
 

Možeš li, molim te, zatvoriti vrata

Ljepljiva mi je paučina pod prstima

jer sam se ulovila u papir

u klopku bez sira

škljoc

dlanovima nagazila na minu

a stvarno bih željela zadržati skarabeja

da vidim dokle će

neka žaca

neka ruje

Ne daj mu van

U džepu čuvam mladunče klokana

otkinutu peteljku jabuke

moju staklenu kuglu

Cezare, pogodio si

nemoguće je ne postati onakvim kakvim te ljudi smatraju

Ako ti se svježe mlijeko i dalje kvari

ne brini

isparit će vonj mokrog psa

ocijedit će se opori miris oraha

uholaža će izdahnuti u jantaru uha

Crne se perle ne mogu ukotviti

kopča im hrđa

ne brini

zapešća će otploviti dalje

bez obzira na to koliko im govnovalja

taloži kuglice u krvotoku

ništa nije tvoje

ni kornjaš

ni dragulj sa žilama

ni štriga

Nemoj se žacnuti ako zapeče

znaj da svaki jastuk ima hladniju stranu

i da jezik nemuštih tek trebaš čuti

grafema @ 20:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 29, 2012
 

Zavukao si mi se pod kapke suhim dlanovima i pomilovao duplje. Zato te posvuda vidim. U imenima trgovina i na išaranim fasadama. Pomislim da se skrivaš iza ugla. Da si svejedno blizu.

Onda se sjetim sažetosti. Trudim se ne izgubiti se u svojim nabrajanjima. Pokušavam biti koncizna.

Jer, načeo si me čistim rezom. Bez većih zamjerki. Britko i jezgrovito. Prvi je sloj zapinjao, teško je otpadao. Tkivo se nije dalo otkinuti u jednom potezu.

Sada guljenje nastavljam sama. Svakodnevno. Povlačim sloj po sloj i pletem kožu. Ne bacam je. Od konciznog reza stvaram pletivo. Riskiram što će mi ono učiniti, hoće li se raspasti po meni nakon izvučene očice ili me ipak ugrijati.

grafema @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 2, 2011

Nadam se da ćeš me uvijek vidjeti kao čuđenje u svijetu. Podatno i naizgled pitomo. Zaigrano djevojče ishitrenih reakcija.
Vidiš, suzdržati se ne mogu. Srljam na papir ako već ne razaznajem granicu. Zato se često na nju popiknem jer ne znam kad točno podignuti nogu i prekoračiti je. Treperim.
Napadaju me sporedne ceste i ne kočim.

Ove sam godine uzgojila očnjake, nisam ih turpijala niti podrezivala. Svake sam ih večeri jezikom potapšala, zahvalila im što uz njih lakše zaspimo, što nas čuvaju. Ako bi naglo rasli, pod jastuk bih podmetnula šapu da ga u snu ne poderu.
Ta tko bi se usudio preskočiti moju ogradu? Jutros sam postavila i natpis, neka se zna tko je s druge strane. Zaigrano djevojče s pogledom njemačkog ovčara i skrivenim očnjacima koji nad nama bdiju. Nitko ne mora znati da se pod kožom odrasle žene skriva tromjesečno štene. Uostalom, i psi u igri pokazuju zube.
Bitan je životinjski instinkt, razumiju ga samo oni koji ga imaju.


grafema @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 7, 2011


Mogu li prsti pamtiti?

Na primjer, izrezbarenu kuhinjsku dasku i kaplju učahurenu na rubu stola. Ili možda porezotinu na jagodici koja me gleda kao škrga, i to tako da mi dođe da dišem na nju.
Prapočetno.
Crnorupasto.
Negdje između uprljane krpe, vodootpornog flastera i kora oguljenog povrća zagrljenih novinskim papirom, tamo sam negdje susrela naum. Škrga je presudila. Uvući ću se pod kožu.
Njegova su leđa bila ukočena i možda bi mi najlakše bilo načeti ih nalivperom. Ostaviti trag. Jer, pod kožu se lako uvući, rujem ju svakodnevno, bez zadrške.
Često previše diram vlasište i tada mi se događa ista stvar. Uvijek ista. Naime, prsti prolazeći kroz kosu nailaze na slijepljeni smotuljak. Zapamte taj oblik i dalje razmiču vlasi istražujući njegovo porijeklo. Možda još ne znaju da ga on ponekad izdahne pa umijesi u moj potiljak, a smjesa je, iako nevidljiva, ljepljiva poput žvakače gume zbog koje treba amputirati zahvaćeni pramen.

O tom smotuljku i dalje razmišljam dok sjeckam luk, oblikujem faširance i čekam još desetak minuta da kelj prokipi. Mogla bih ga iščupati, ali nešto mi govori da mu je ovdje mjesto. Čak mislim da se uskoro ni prsti neće sjećati da ga prije nije bilo.







grafema @ 00:39 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 24, 2010
Strahuje me odnekud. Strahujem se i sama odavde.
Odavde gdje se gnijezdim, gdje mislim da ne bježim, e odavde je to mjesto.
Odavde tapkam bosa, papuče pužu za mnom. Zatvaram im vrata da ne dogmižu na krevet, da mi ne poližu prste i da dočekaju njegova stopala pa tek onda krenu.
Odavde sam potkožno. Savijam zidove, gnijezdim usebljeno, ne mijenjam prefiks. Ostajem smotano i piruetno. Iskočeno iz oguljene kože. Međuzidno. 
On je odnekud i odande me strahuje. Voli čiste zidove, nesavinute, sigurne, s ključanicom. Želi da sklonim noževe i škare, da budem pitomo i podatno, nenazubljeno. Želi da mu kvaka bude pri ruci. Uvijek.
A ja se i sama strahujem, ali odavde, međuzidno i potkožno, neravno. Zaključavam vrata pa usitnjavam riječi na drvenoj dasci i onda smo zaigrano. Nožasto, škarasto... i posve nazubljeno. 

grafema @ 20:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 7, 2010
Kako me samo nagrizla. Počela je suho, bez sline, migoljeći se glavom. Kljucala je po mozgu kokošjim pretpostavkama, drapasto. Tapkala je ispred mene, istrčavala, interpretirala.

Nasrtala je tim, koliko uočih, tupim kljunom, silovala rutinu prihvaćenu zdravo za gotovo. Glava je bubrila, košnicu je punio roj tjeskobe. Panike. Kljucanja. Bezbroja. Možda je to strah od promjene, pomislila sam, ali glasova je previše, zar ih baš moram sve svojatati?

O koliko je ovdje kljunova riječ, ne znam, zaboravila sam brojati. Nema kukuruze u blizini, zato ih oštri na meni. Nazubljuje. Višekljunska ja. Pilana.

Što će mi napraviti kad ostanemo same? Moram se naučiti nositi s njom, još jučer, s tom drugom, trećom ja. Obezkljuniti ju. Ušutkati.

Ali prvo moram naučiti brojati.

 

grafema @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, svibanj 29, 2010
Tih se dana nakupilo previše. Razvukla sam trenutak u platno.
Čula sam tekućinu. Slijevala se niz žljebove. To nije bila boja, nije isparavala, nije se sušila. Kapala je s plafona i ranjavala pukotine u zidovima. Pljuštala po meni.
Izluđivale su me lokve. Ljepljive. Proklete. Neobojane.
Cipele bi uvijek promočile, membranasto. Tekućina je neprijateljski zahvaćala čarape, napadala je nokte, verala se po meni da me prekrije, nametnički, zgusnuto, previše, prejako. Čekala je da legnem i redovito pritiskala jastuk na glavu kako se ne bi čuli otkucaji disanja. Samo neki prepeličasti lepet. Gušenje.
Vlaga je bila kisela. Množila je vrganje na grlu boce, natapala plastiku i usnice.
Pekle su me oči, gusto i lokvasto. Uokvirila sam zjenice. Proširila ih udicama, pecala, razvukla trenutak u platno. Pretjerivala. Restaurirala. Da bih vidjela, da bih zaustavila previše.
Stavljala sam sve veće mašne u kosu, nizala instalacije. Izmišljala se. I gledala u platno. Neosušeno.
grafema @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, svibanj 1, 2010
molim te izuj mi stopala. Nažuljala su me. Zapinju mi za zglobove dok hodam, trenje je bolno, zrnasto. Rane sporo zarastaju jer sam nestrpljiva pa otkidam očvrsnule kraste. Znaš, nametljive su, bodljikave, uvijek me podsjete na nešto. Nekog. Priljepci zgrušane krvi me uplaše, utiskuju se u moj prostor, nikako da odu. Ne znam što žele od mene. Odljepljujem ih i odbacujem, a opet izrastaju. Nedefinirane su, ništa mi ne nude. A tu su. Iscrpljuju.

Draga ja,
molim te izuj mi stopala i pokrij me preko glave. Ne da mi se gledati uzalud iskorištene flastere, ne da mi se biti podsjećana. Utaman.
grafema @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 19, 2010
Presvlačim razmišljanje, ne da se iz suknje.
Čini mi se da me napao sedimentacijom. Naime, to je bezobrazluk, takvo vrebanje iz prikrajka. Puka pasivna agresija.
Nametao mi je vidno polje i napunio dlanove. Slike je, kako sam već rekla, namjestio. Viđeno se taložilo pa rasjeklo otiske, uljezasto iskočilo iz prstiju.
On smanjuje ton glasa i razgovor je kombinirani prijenos stišavanja i usporavanja, s najavama.
Ne znam koliko ću još moći cijediti jagodice, koliko teksta starinski žmikati, objeručke.
Radije bih lupala po tepihu, iz njega ne ispadaju koštice.
grafema @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Netko ovdje mijenja ploču
podiže iglu
presijeca prostor

Krvotok mi pošumio slušalicu
zamaglio
hrapava je jeka
tup je kut javljanja

Okopnila mi slina na vrhu konca
bila sam ga umočila u usta
pa zaboravila

Što je bilo zapešćima
zašto su se sagnula
inicijalima začepila nos
savinula

Suhi konac ne ulazi u iglu
promašuje ju
redovito
zaobilazno

Danas neću šivati
promijenit ću ploču
pucketavo

Moji prsti ne pišu
ne šivaju
diraju iglu
mijenjaju ploču
grafema @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 15, 2010
Njušim.
Režim.
Da mi je samo zagristi, uhvatiti se za nešto.

Nema ga i zamišljam kako mu grizem mišiće, razvlačim s kostiju pa ih poluprožvakane ispljunem. Koža mu je blijeda i rado ju prozubljujem, bajkovito, kontrastno. Gode mi zvukovi i tekstura.
Kapljice njega su teške, guste, kontroliram kako glasno i ciklamasto klize niz čeljust. Krvavo i odgriženo. Prljaju pod i mene. Podmazuju naum.
Otresam ih sa sebe poput psa koji se otresa nakon pranja. A opip ostaje, čudan, neisperiv, slijepljen s nosnicama, udlačen u njih.
Njušim.
Režim.
Da mi je samo zagristi, uhvatiti se za nešto.
grafema @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 13, 2010
Dresira me.
Mislila sam da je uzica srasla s mojom šakom, da sam ju ukožila, a onda me pritisnulo ispod vrata. Povuklo.
Bacao je neke mrvice po snijegu i pratila sam ih, pridržavala se dok smo ih gumama gnječili i ubrzo zagrizla da ih međuvrijeme ne otopi.
Stan je čist, analan.
Uokvirio je sliku, ali to je moje godišnje doba. Povodac se odmah urezao u vrat.
Idi gore. Vrati se. Sjedi. Gledaj.
Pratila sam detalje, upijala, skupljala informacije i ubola jezikom. Samo da još vratim svoje, oslobodim vrat, samo da vratim uzicu pripadajućuj ruci. Da ja budem ta koja baca mrvice.
grafema @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 28, 2009

Pa me prestaje. Nedousnjena priča taktički šuti, ovlaš me dotiče, maramasto i nezavezano. Neisti smo, toga se ne bojim, no onda likujem kada ga lažima prepoznajem, približim i nanižem još pokojom perlom u kolekciju pamćenja. Nepopustljivo udaljim. Isti smo.
Kod njega se peku plastične životinje i nekontrolirano otvaraju knjige. Prve mi se razbija, komadićasto i prhko, a druge upija, glasnim listanjem i usputnim polukruženjem pramena kose za uho.
A njega, njega mi se nedousnjeno priča, dernjavom i šutnjom, petljasto, nikada prosječno.
grafema @ 14:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, studeni 27, 2009

strpljenje.
Trebala bih. Otprilike. Navodniti tvorenice, natopiti ih vegetacijom, ožuboriti. Prozračiti sve izrezane komadiće i pritvoriti vrata. Čekati da se oplodi pa ga izrasti u opipljivu podlogu, oprašujuću. Leći uz dostrpljeno i fućkati. Pokušati ga zatim izustiti, glatko, neometano.
Protočnost me izmiče, lelujavo, pod nogama. To me trebanje sili k sebi, da ga uosobim i izgovaram, da sam tu i da me ne bude. Preblizu.
grafema @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 16, 2009
                               
          This is not a pipe.


Uolovčen je. Ovo nije bubanj. Pa se ispitujem, preizrečeno. I protresam zapamćeno, znakoslovno, jer kako bih drugačije i mogla s njim, zapetljan je i istrenirano lažljiv. Nestabilan.
Prsti su trzajno prikliještili olovku, aritmiju orijentirali na nokat palca. Skoro da i nema grafitne dijagnoze. Natruhe pulsa ne ostavljaju nalaz, samo učvoruju.
Pun kufer. Bubanj u olovci. Reproduciran citat.

Ne prihvaćaj namjeru uokviravanja rečenica, mislim si (a godinama ih skladištim), dogovaranje je tek susjedno pričanje, pričanje do. Neka ih urami, želim li tako, drveno i pravokutno, zaštitno, neka sve obrubi svojom optikom i zazida žice koje ne razumijem. Možda se moja olovka s vremenom obubnji, izolovči njegove mijene i raspetlja ga, arhetipski, iz principa.
grafema @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare